proza
Piše: NAIDA MUJKIĆ
|
|
Smještanje žene
(Duga, Dinko Šimunović, ponovljena lektira) Artikuliran u uvodu, u prologu koji najavljuje pripovjedača u trećem licu, ali i fatalnost oslobođenja unutar patrijarhalnog poretka „Odozdo rijeka Glibuša a odozgo klisure zarobile su malu varoš Čardake, što je sličila skupu lastavičijih gnijezda na strmoj morskoj obali“, ambijentalni užas Šimunovićeve pripovjetke Duga pro-izvest će četvetrostruku tragičnost koja re/kreira ubijene/ranjene narativne identitete i na njihovim lešinama aktivira/kultivira fetišiziranu i totalitarnu patrocentričnu ideologiju u čije sfere nije prispjelo ideološkim i/ili vjerskim strategijama determinirano žensko tijelo. Iako ključni, ženski likovi opet su sporedni, jer su postali kontrolirano mjesto preko kojeg se konstruira simbolički poredak koji, lakanovski kazano, uobličava identitet kao konačni označitelj falične moći, i iz koga je žena prognana.
|
Problematiziranje pojma nametnute normalnosti, u kojoj se kroz moći zabrane i neizgovoreno iscrtava jedan autoritativan društveni sistem, ometa sliku idealnog tijela/integriteta, a koje je, ispostavit će se, muško, i koje ipak „u ključnim trenucima oscilira između rodova“*. Znak prešućivanja smetnji, koji omogućava povlačenje u pripovjedačku anonimnost odnosno neodređeno pripovjedačko „ja“, koristi se kako bi se prokazala nejednakost patrijarhata i njegove drakonske kazne. Muškocentrična povijest oduzela je ženski rod Bogu, a posljedica toga je izgon žene i ženskog u prostor prirodnog haosa, gdje se svako suprotstavljanje tradicionalnim (muškim) konvencijama sankcioniše nekim od mehanizama dominantnog (žuđenog) sistema. Tu vrstu diskursa iskoristit će Marko, rasipnikvaralica, koji odbacuje svog ženskog potomka, opravdavajući se time da se „ženskomu ni Bog ne veseli“, čime eksplicitno potvrđuje i Boga-mizogina u čiju povjest žena nije dobrodošla. Pozivanje na religioznost i kategoričnu isključenost ženskog u njenim doslovnim tumačenjima, djelotvorno je sredstvo u konstrukcijama predodžbi o ženi i ženskom.
Neprisutna, obezvrijeđena, ušutka(va)na patrijarahalnim instrumentarijem žena je pretvorena u objekt poslušnosti kroz koji muški subjekt realizuje svoju nadmoć, i njene nus-produkte. Ali, neposredna transparentnost i bazna odlika ove priče leži u odslikavanju strategija neprihvatanja muških vrijednosti, prije svega kroz brutalno sankcionisanje ženskog seksualnog jastva, i promicanje ili ironiziranje pretpostavki o psihološkim afirmacijama privrženosti jednom ideološki kodiranom sistemu.
Šimunovićeva pripovjetka začeta naracijom o djevojčici Bruhildi koju su odmilja prozvali Srnom, a koja poželi promijenti spol, konotira poliplansko razaranje cijele porodice, što je po sebi paradoks, budući da je osnov svakog patrijarhalog poretka upravo porodica. Već je igra imenima Brunhilda i Srna, svojevrsna indikacija na poodvojenosti unutar mitski i epski kontaminiranog patrijarahata, pa će tako ime Brunhilda (koje je, s jedne strane neobično za ove krajeve, budući da dolazi iz sačuvanih tekstova mitskog svijeta o herojima Sjevera, gdje se spominje u pričama o Sigurdu ili Sigfridu, u legendama nordijskog ili tevtonskog porijekla, kao lukava i okrutna ratnica) biti društveno poželjeno, jer ono upućuje na normative i načela poretka, i konotira maskulino. S druge strane, Srna, etimološka oznaka za divlju životinju, nagovještaj je razigranosti, slobode, ali „zauzdanog“ unutrašnjeg, nagonskog, divljeg. „Pa, koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala, da bi svak, čim je vidi pomislio na srnu, makar i ne znajući kako je zovu. Žarke joj oči tako su se sijale , te bi mislio da su za sve prije nego za san. A bilo je samo deset godina toj Srni.“ Svetlana Slapšak piše kako je i antički grčki pjesnik Simonid napisao seriju opisa tipskih žena, od kojih svaka potiče od neke životinje, jer prema njemu, žene nisu ljudi. Tako jedna potiče od kobile, druga od majmunice, treća od kuje
– svaka gora od one prethodne, određena svojim tijelom, što se u slučaju Srne, ispostavlja kobno, s obzirom na to da srna aludira na lov, ili preciznije, lovinu. Prijeteću stranu drugoga prepoznat ćemo i u ovom citiranom odlomku, u kome se daje nagovještaj ženske psihe, koja ženu čini drugačijom od muškarca i samim tim određuje njen položaj. Paradigme patrijarhata svoju unutrašnju energiju crpe iz stalnog zaposijedanja slobode i iskorjenjivanja mogućnosti ženskog shvaćanja sebe. „Samo njihovi dječaci, mali Čardačani, smjeli su se pržiti na suncu i hladiti u mlakoj Glibušinoj vodi, ne čekajući večer kao njihove sestre. One su morale čekati zalaz nemilog sunca, da s majkama prošeću po jedinoj čardačkoj ulici i tako pokažu nove i svijetle opravice. A do tada su morale ležati, da im lišca ostanu nježna i bijela...“ Neuklapanje u patrijarahlne modele, u kojima je žena predodređena za produživanje vrste, uzima u obzir prirodu ženske seksualnosti, i reminiscencije na prvi grijeh; drugim riječima, žene su nepredvidive, te ih zato treba strogo kontrolirati. Binarnu opreku modernističkog projekta emancipacije čovječanstva, prepoznajemo u šemi svjetlo/mrak, otvoren/ javni prostor// zatvoren/prostor doma, u kojoj se muškarac vezuje za sunce i vladavinu javnim prostorom, dok je ženi uskraćen ovakav vid slobode, jer je ona vezana za kuću, i porodicu, ali i mrak. Ovakvo stanje, entitet vječne tame, postaje pomalo deprimirajuće, ono je statično i nepromjenjivo, i to je, u konačnici, ono što tjera Srnu na pomisao kako želi da postane dječak. Ona, naime, time želi skrenuti pozornost na povlastice koje dječaci (muškarci) imaju, na priču o spolnoj ravnopravnosti i odbacivanju dvostrukih standarda, u cilju postizanja sreće, i razmatranja etike kao htijenja dobra svim ljudima. Mada žensko u priči Šimunovića nije ljudsko, ipak se nameće zaključak, i kroz umetnutu priču o nesretnoj vezilji Savi, o nužnosti pokoravanja demonskog unutar neshvaćenog ženskog radi očuvanja ideologije poželjne društvene prakse. Priča o Srni, utemeljena u folklornoj predaji o tome da ukoliko djevojčica prođe ispod duge postane dječak, a koja, prvoplanski, zrcali rodne i biološke susrete i sukobe u poželjnim procesima identifikacija, završava fatalno iz prostog razloga što je nemoguće, po bilo koju cijenu, cijenu života, narušiti ili poremetiti binarni patrijarhalni poredak. Zanimiljivo je da, na kraju, i u ovoj Šimunovićevoj priči, prepoznajemo „materinsku posvećenost“, „s nadležnošću nad svakom djetetovom potrebom, sve nadzirući – neke želje ispunjavajući, neke zabranjujući...“**, što govori i slijedeći odlomak u kome, izuzev što potvrđuje povijest ženske naslijeđene pokornosti, i ženskih fizičkih stereotipa koji su se smjestili u sintagmu „slabiji spol“, raspiruje i priču o odgoju kojim dominira majka: „Ipak je ona morala svako jutro i večer gutati kojekakve trave i ljekarije, a gospođa bi Emilija govorila:'I moja je baba i mati pila, a ja ih i sad pijem. Valja da čuvaš zdravlje, jer ti nijesi nikakav dječak. Njima ne može ništa biti. Ti valja da se čuvaš... i Bogu da se moliš' – završila bi uzdišući“. U knjizi Sirena i Minotaur Dorothy Dinnerstein ističe kako je mizoginija prijeka potreba bića koje su odgojile majke kako bi ista odbacila prve oblike ženske dominacije i tiranije, odnosno u nekoj vrsti oksimoronske igre, muškarci će vladati svijetom sve dok žene vladaju djetinjstvom.
Izvor:
Duga. Alkar, Dinko Šimunović, Zagreb, 1974.
* Judith Butler, Tela koja nešto znače, o diskurzivnim granicama pola, str. 203. Samizdat, B92, Beograd, 2001.
** Laura Kipins, Ženska psiha, str 66., Zagreb, 2009
Neprisutna, obezvrijeđena, ušutka(va)na patrijarahalnim instrumentarijem žena je pretvorena u objekt poslušnosti kroz koji muški subjekt realizuje svoju nadmoć, i njene nus-produkte. Ali, neposredna transparentnost i bazna odlika ove priče leži u odslikavanju strategija neprihvatanja muških vrijednosti, prije svega kroz brutalno sankcionisanje ženskog seksualnog jastva, i promicanje ili ironiziranje pretpostavki o psihološkim afirmacijama privrženosti jednom ideološki kodiranom sistemu.
Šimunovićeva pripovjetka začeta naracijom o djevojčici Bruhildi koju su odmilja prozvali Srnom, a koja poželi promijenti spol, konotira poliplansko razaranje cijele porodice, što je po sebi paradoks, budući da je osnov svakog patrijarhalog poretka upravo porodica. Već je igra imenima Brunhilda i Srna, svojevrsna indikacija na poodvojenosti unutar mitski i epski kontaminiranog patrijarahata, pa će tako ime Brunhilda (koje je, s jedne strane neobično za ove krajeve, budući da dolazi iz sačuvanih tekstova mitskog svijeta o herojima Sjevera, gdje se spominje u pričama o Sigurdu ili Sigfridu, u legendama nordijskog ili tevtonskog porijekla, kao lukava i okrutna ratnica) biti društveno poželjeno, jer ono upućuje na normative i načela poretka, i konotira maskulino. S druge strane, Srna, etimološka oznaka za divlju životinju, nagovještaj je razigranosti, slobode, ali „zauzdanog“ unutrašnjeg, nagonskog, divljeg. „Pa, koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala, da bi svak, čim je vidi pomislio na srnu, makar i ne znajući kako je zovu. Žarke joj oči tako su se sijale , te bi mislio da su za sve prije nego za san. A bilo je samo deset godina toj Srni.“ Svetlana Slapšak piše kako je i antički grčki pjesnik Simonid napisao seriju opisa tipskih žena, od kojih svaka potiče od neke životinje, jer prema njemu, žene nisu ljudi. Tako jedna potiče od kobile, druga od majmunice, treća od kuje
– svaka gora od one prethodne, određena svojim tijelom, što se u slučaju Srne, ispostavlja kobno, s obzirom na to da srna aludira na lov, ili preciznije, lovinu. Prijeteću stranu drugoga prepoznat ćemo i u ovom citiranom odlomku, u kome se daje nagovještaj ženske psihe, koja ženu čini drugačijom od muškarca i samim tim određuje njen položaj. Paradigme patrijarhata svoju unutrašnju energiju crpe iz stalnog zaposijedanja slobode i iskorjenjivanja mogućnosti ženskog shvaćanja sebe. „Samo njihovi dječaci, mali Čardačani, smjeli su se pržiti na suncu i hladiti u mlakoj Glibušinoj vodi, ne čekajući večer kao njihove sestre. One su morale čekati zalaz nemilog sunca, da s majkama prošeću po jedinoj čardačkoj ulici i tako pokažu nove i svijetle opravice. A do tada su morale ležati, da im lišca ostanu nježna i bijela...“ Neuklapanje u patrijarahlne modele, u kojima je žena predodređena za produživanje vrste, uzima u obzir prirodu ženske seksualnosti, i reminiscencije na prvi grijeh; drugim riječima, žene su nepredvidive, te ih zato treba strogo kontrolirati. Binarnu opreku modernističkog projekta emancipacije čovječanstva, prepoznajemo u šemi svjetlo/mrak, otvoren/ javni prostor// zatvoren/prostor doma, u kojoj se muškarac vezuje za sunce i vladavinu javnim prostorom, dok je ženi uskraćen ovakav vid slobode, jer je ona vezana za kuću, i porodicu, ali i mrak. Ovakvo stanje, entitet vječne tame, postaje pomalo deprimirajuće, ono je statično i nepromjenjivo, i to je, u konačnici, ono što tjera Srnu na pomisao kako želi da postane dječak. Ona, naime, time želi skrenuti pozornost na povlastice koje dječaci (muškarci) imaju, na priču o spolnoj ravnopravnosti i odbacivanju dvostrukih standarda, u cilju postizanja sreće, i razmatranja etike kao htijenja dobra svim ljudima. Mada žensko u priči Šimunovića nije ljudsko, ipak se nameće zaključak, i kroz umetnutu priču o nesretnoj vezilji Savi, o nužnosti pokoravanja demonskog unutar neshvaćenog ženskog radi očuvanja ideologije poželjne društvene prakse. Priča o Srni, utemeljena u folklornoj predaji o tome da ukoliko djevojčica prođe ispod duge postane dječak, a koja, prvoplanski, zrcali rodne i biološke susrete i sukobe u poželjnim procesima identifikacija, završava fatalno iz prostog razloga što je nemoguće, po bilo koju cijenu, cijenu života, narušiti ili poremetiti binarni patrijarhalni poredak. Zanimiljivo je da, na kraju, i u ovoj Šimunovićevoj priči, prepoznajemo „materinsku posvećenost“, „s nadležnošću nad svakom djetetovom potrebom, sve nadzirući – neke želje ispunjavajući, neke zabranjujući...“**, što govori i slijedeći odlomak u kome, izuzev što potvrđuje povijest ženske naslijeđene pokornosti, i ženskih fizičkih stereotipa koji su se smjestili u sintagmu „slabiji spol“, raspiruje i priču o odgoju kojim dominira majka: „Ipak je ona morala svako jutro i večer gutati kojekakve trave i ljekarije, a gospođa bi Emilija govorila:'I moja je baba i mati pila, a ja ih i sad pijem. Valja da čuvaš zdravlje, jer ti nijesi nikakav dječak. Njima ne može ništa biti. Ti valja da se čuvaš... i Bogu da se moliš' – završila bi uzdišući“. U knjizi Sirena i Minotaur Dorothy Dinnerstein ističe kako je mizoginija prijeka potreba bića koje su odgojile majke kako bi ista odbacila prve oblike ženske dominacije i tiranije, odnosno u nekoj vrsti oksimoronske igre, muškarci će vladati svijetom sve dok žene vladaju djetinjstvom.
Izvor:
Duga. Alkar, Dinko Šimunović, Zagreb, 1974.
* Judith Butler, Tela koja nešto znače, o diskurzivnim granicama pola, str. 203. Samizdat, B92, Beograd, 2001.
** Laura Kipins, Ženska psiha, str 66., Zagreb, 2009