Piše: SONIA MENOUD
Inkubacija ideja na niskim temperaturama
Sloboda je jak oblik sputavanja.
Kada me prijatelj Mirza pozvao da napišem članak za njegov kulturalni časopis pitala sam ga o čemu bih to trebala pisati. “Pa, o čemu god bi htjela da pišeš” rekao je.
Ljubazno prinudi ljudsko biće da popuni obrazac, upiše ime, adresu, mjesto rođenja, ono poslušno uzima olovku, pušeći se iznutra zbog nametljivog sistema, no opet sa olakšanjem jer zadatak se lako privodi kraju. Wow, pomisli, mogu popuniti obrazac kojim će moj život početi.
Tema ovog članka je ustvari odsustvo subjekta. Da li namjeravamo lutati noću kroz šumu sa vezanim očima ? Da Gospodine, namjeravamo. Svaki pisac je, u najmanju ruku, bar jednom iskusio borbu sa praznom stranicom ili obećavajućim jutarnjim uzbuđenjem punim ideja koje se ukisele do večeri. Mnogo puta mi ideje toliko porastu da se osjećam malom pored njih. Pokvare mi apetit, isisaju snagu i onda mi se rugaju. Ideje su nepristojne tvornice problema. Stavite ih u zatvor, nokautirajte ih, pošaljite ih u Danteov pakao. Čekanje inspiracije je klopka. Muze su lijene i uz to zahtjevne. Potraga za originalnošću je iluzija. Šekspir je posudio sve svoje zaplete. Njegovi pozorišni komadi nas prodrmaju ne zbog same priče, nego zbog znalačkog izbora riječi i njihovog rasporeda. Stil zahtijeva određene “ideje o redu”, da se poslužimo frazom američkog pjesnika Wallacea Stevensa. Stil mora da se nosi sa ograničenjem mogućnosti, izborom riječi, kombinovanjem slika i metafora. Stil je kapacitet za stvaranje iznenađujućih veza koje će nas natjerati da razmišljamo.
Moj univerzitetski profesor Robert Rehder, koji je takođe bio pjesnik, volio je da nas podsjeća na Buffonov aforizam: “Le style, c'est l'homme.” ('Stil je čovjek').. Svaki pisac ima lični raspored i način povezivanja komadića iskustva u jedno. Čista objektivnost je mamac, a to je sigurno koliko i da je planeta okrugla. Ne možemo pobjeći od samih sebe. Ovo je jedna od stvari kojima nas umjetnost uči. Sve ono što stvorite, vi ste u tome samom, noseći to sa samim sobom. Čak i kad se skrivate iza scene zavjesa je vaša.
Teme koji nas inspirišu uvijek su iste: ljubav, veze, porijeklo i značenje života ili pak njegov besmisao. Ono što lično iskustvo čini vrijednim i jedinstvenim, kao što je to nešto napisano, je ustvari sopstvena transcendencija kroz specifičnost. Ljubav prema detaljima i lične veze otvaraju vrata ka univerzalnim i metaforičkim iskustvima. Kao što to Mallarmé kaže: “Mi ne pišemo stihove idejama nego riječima.”. Poezija je praktičan zanat. Ideje leže čekajući, muze se bude a žene poziraju kao božanstva.. Ali, na kraju krajeva, još uvijek sjedite za stolom povinovani postojanju potrebe da nešto napišete. Često, ni ne znate o čemu ćete pisati sve dok to zapravo ne napišete. Pisanje je proces traganja za svjetlom u mraku i redefinisanja
sebe, zapravo. Čin stvaranja zahtijeve viziju sanjara i vještinu pravog majstora. Ali što leži iza ove potrebe za stvaranjem? Zašto ne bismo mogli sjediti mirno u tišini, uživajući u povjetarcu I slušajući pčele “u krhkim poljima lakomislenosti”?
Zašto smo tako opsjednuti stvaranjem trajnih umjetnočkih djela u svijetu koji se neprestano kreće, kao što znamo, osuđenom na nestanak? Književnost stvaraju ljudska bića i ona je o čovjeku kao biću. Ona nije rezultat bilo kojeg takozvanog književnog pokreta.. Kategorizacije kao, one koje se podučavaju na univerzitetima, su konstruisane od strane kritičara koji se boje misliti sami za sebe. Nijedan ozbiljan pisac još nije rekao ili rekla sebi: “Uredu, idemo sjesti i napisati rad sa naturalističkom tendencijom kombiniranom sa notom romanticizma. To će se sigurno prodavati. Sranje. Moramo razjasniti od samog početka: mi pišemo jer smo nezadovoljne duše zadivljene ljepotom i intenzitetom života. Pišemo jer mi to trebamo zarad našeg duževnog zdravlja.. Pišemo jer se zaljubimo u riječi. Pišemo jer trebamo da se povežemo sa kolegama iz branše. pišemo jer smo sanjari koji nikada ne mogu staviti tačku na svoje snove.
Uzgred, nedostaje mi inspiracija.. Temperature su preniske u Švicarskoj, moje ideje sele na jug.
Stoga ću skončati ovdje
Sloboda je jak oblik sputavanja.
Kada me prijatelj Mirza pozvao da napišem članak za njegov kulturalni časopis pitala sam ga o čemu bih to trebala pisati. “Pa, o čemu god bi htjela da pišeš” rekao je.
Ljubazno prinudi ljudsko biće da popuni obrazac, upiše ime, adresu, mjesto rođenja, ono poslušno uzima olovku, pušeći se iznutra zbog nametljivog sistema, no opet sa olakšanjem jer zadatak se lako privodi kraju. Wow, pomisli, mogu popuniti obrazac kojim će moj život početi.
Tema ovog članka je ustvari odsustvo subjekta. Da li namjeravamo lutati noću kroz šumu sa vezanim očima ? Da Gospodine, namjeravamo. Svaki pisac je, u najmanju ruku, bar jednom iskusio borbu sa praznom stranicom ili obećavajućim jutarnjim uzbuđenjem punim ideja koje se ukisele do večeri. Mnogo puta mi ideje toliko porastu da se osjećam malom pored njih. Pokvare mi apetit, isisaju snagu i onda mi se rugaju. Ideje su nepristojne tvornice problema. Stavite ih u zatvor, nokautirajte ih, pošaljite ih u Danteov pakao. Čekanje inspiracije je klopka. Muze su lijene i uz to zahtjevne. Potraga za originalnošću je iluzija. Šekspir je posudio sve svoje zaplete. Njegovi pozorišni komadi nas prodrmaju ne zbog same priče, nego zbog znalačkog izbora riječi i njihovog rasporeda. Stil zahtijeva određene “ideje o redu”, da se poslužimo frazom američkog pjesnika Wallacea Stevensa. Stil mora da se nosi sa ograničenjem mogućnosti, izborom riječi, kombinovanjem slika i metafora. Stil je kapacitet za stvaranje iznenađujućih veza koje će nas natjerati da razmišljamo.
Moj univerzitetski profesor Robert Rehder, koji je takođe bio pjesnik, volio je da nas podsjeća na Buffonov aforizam: “Le style, c'est l'homme.” ('Stil je čovjek').. Svaki pisac ima lični raspored i način povezivanja komadića iskustva u jedno. Čista objektivnost je mamac, a to je sigurno koliko i da je planeta okrugla. Ne možemo pobjeći od samih sebe. Ovo je jedna od stvari kojima nas umjetnost uči. Sve ono što stvorite, vi ste u tome samom, noseći to sa samim sobom. Čak i kad se skrivate iza scene zavjesa je vaša.
Teme koji nas inspirišu uvijek su iste: ljubav, veze, porijeklo i značenje života ili pak njegov besmisao. Ono što lično iskustvo čini vrijednim i jedinstvenim, kao što je to nešto napisano, je ustvari sopstvena transcendencija kroz specifičnost. Ljubav prema detaljima i lične veze otvaraju vrata ka univerzalnim i metaforičkim iskustvima. Kao što to Mallarmé kaže: “Mi ne pišemo stihove idejama nego riječima.”. Poezija je praktičan zanat. Ideje leže čekajući, muze se bude a žene poziraju kao božanstva.. Ali, na kraju krajeva, još uvijek sjedite za stolom povinovani postojanju potrebe da nešto napišete. Često, ni ne znate o čemu ćete pisati sve dok to zapravo ne napišete. Pisanje je proces traganja za svjetlom u mraku i redefinisanja
sebe, zapravo. Čin stvaranja zahtijeve viziju sanjara i vještinu pravog majstora. Ali što leži iza ove potrebe za stvaranjem? Zašto ne bismo mogli sjediti mirno u tišini, uživajući u povjetarcu I slušajući pčele “u krhkim poljima lakomislenosti”?
Zašto smo tako opsjednuti stvaranjem trajnih umjetnočkih djela u svijetu koji se neprestano kreće, kao što znamo, osuđenom na nestanak? Književnost stvaraju ljudska bića i ona je o čovjeku kao biću. Ona nije rezultat bilo kojeg takozvanog književnog pokreta.. Kategorizacije kao, one koje se podučavaju na univerzitetima, su konstruisane od strane kritičara koji se boje misliti sami za sebe. Nijedan ozbiljan pisac još nije rekao ili rekla sebi: “Uredu, idemo sjesti i napisati rad sa naturalističkom tendencijom kombiniranom sa notom romanticizma. To će se sigurno prodavati. Sranje. Moramo razjasniti od samog početka: mi pišemo jer smo nezadovoljne duše zadivljene ljepotom i intenzitetom života. Pišemo jer mi to trebamo zarad našeg duževnog zdravlja.. Pišemo jer se zaljubimo u riječi. Pišemo jer trebamo da se povežemo sa kolegama iz branše. pišemo jer smo sanjari koji nikada ne mogu staviti tačku na svoje snove.
Uzgred, nedostaje mi inspiracija.. Temperature su preniske u Švicarskoj, moje ideje sele na jug.
Stoga ću skončati ovdje