Piše: GORAN VRHUNC
POZIV NA CRNINU
Sjedio sam tamo gdje sve velike stvari počinju, a i završavaju. Ne moraju to biti ni velike stvari, zapravo sve stvari tamo počinju i završavaju. Da, u kafani. Ispijajući redovnu kafu pridružio mi se redovni čitalac knjiga. Kao što onaj Kožo ima običaj da zove i priča viceve tako i ovaj ima običaj da dođe, sjedne sam i čita neku knjigu. Ovaj put nije čitao. Pričali smo o nekim trivijalnim glupostima pa smo došli i do knjiga. Zna da i sam pišem pa me pitao da li sam ikada čuo za Voju Šindolića? Na pitanje: Koji ti je taj? samo je odgovorio da će
mi donijeti knjigu sutra i da mu vratim za deset dana. Pošto nije biblioteka ima pravo da određuje rokove. Tako je došlo sutra i ista lokacija, a i vrijeme. Stavio je knjigu na stol. Prvo što sam na korici vidio je veliki prepoznatljivi crveni naslov “Feral Tribune”.
To mi je bilo dovoljno da uzmem knjigu na posudbu. Na koricama je stajao autor naslonjen na zid sa ćelom na sredini glave i teškim cvikama. Ispod je naravno stajalo: Vojo Šindolić: Poziv na crninu. Da naglasim da sam knjigu vratio nakon nekih sedamnaest dana kao pravi čitalac. Nisam imao kopir mašinu, a bilo mi je mrsko da odem do kopirnice (čitaj treba za kafu) pa sam označio stranice i zamolio onoga što čita da mi uslika te pjesme. Uslikao, poslao i sve sam to lijepo i uredno prekucao. Čitanje je teklo ispočetka furiozno, a onda su misli i djela otišle na drugu stranu. Bilo kako bilo, zbirka pjesama je pročitana i ono moje s početka: “Koji ti je taj?” dobija svoj odgovor. Taj je jeben lik. Zašto to kažem? Iz više razloga, iz onoga što sam pročitao i istražio o njemu. Ovdje ću samo da navedem neke razloge, a za sve ostalo tu je…nije ona kartica nego google.
Rođen je septembra 14-tog 1955. u Dubrovniku. Tu je završio osnovnu i srednju školu, a u Beogradu Filološki fakultet. Prvu knjigu objavio je 1979. u Dubrovnik i ime joj je “Prelazni prizor”. Nakon ove prve objavio je još 10 knjiga poezije.
Pjesme i eseje koje je originalno pisao na engleskom jeziku objavio je u stotinjak američkih i engleskih antologija, časopisa, književnih listova, itd. Days Between: Selected Poems, (Nove izabrane pjesme na engleskom, s predgovorom Allena Ginsberga i pogovorom Gabriela G. Marqueza, “New Directions”, New York). Kaže na jednom mjestu, sjeća se da mu je Marquez pisao predgovor na inicijativu Ginsberga. Eto, moraš biti jeben kad ti ova dvojica pišu pogovore i predgovore, a Ginsberg preporučuje. Dalje! Sedamdesetih godina Šindolić je bio urednik Džuboksa, rock-časopisa koji je izlazio u to doba u Jugoslaviji, jedinog kako je naveo. Bio je prijatelj pjesnikom Allenom Ginsbergom, s njim se prvim sprijateljio, a koji ga je kasnije često posjećivao u Dubrovniku. Ostali su prijatelji sve do kraja Ginsbergova života godine 1997. Lično njemu, Voji, pjesme su posvetili Allen Ginsberg, Michael McClure i Lawrence Ferlinghetti. Prevodi Murakamija, a Murakami piše predgovor njegovim pjesmama koje izlaze na japanskom jeziku. Pored japanskog prevođen je na engleski, talijanski, njemački, finski, ruski, slovenski, makedonski i brojne druge jezike.
Pjesnici američke Beat-generacije zauzimaju posebno mjesto u njegovom prevodilačkom opusu. Prevodi i objavljuje već četvrt vijekova Jack Kerouac-a, Allen Ginsberga, Lawrence Ferlinghettija, Gary Snydera, Michael McClurea. Zapamćen je kao prvi prevodilac poezije Charlesa Bukowskog u bivšoj Jugi. Bibliotela Feral Tribune-a, koja je objavila i zbirku pjesama “Poziv na crninu” čiji će se izbor ovdje naći, objavila je njegove prevode Fanteova romana “Zapitaj prah”, pjesničkog opusa Jamesa Douglasa Mirissona pod naslovom “Vizije”, izabranih pjesama Lawrence Ferlinghettija “Otvorenih očiju, otvorena srca”, te “Rane radove 1970 – 1979” Patti Smith. Nije poznat koliko bi možda trebao da bude, a i sam je možda izabrao da bude tako.
Živi mirnim životom negdje u Dubrovniku. Kao bibliotekar samo ću vam reći da knjigu “Poziv na crninu” možete naći jedino u Sarajevu u Biblioteci grada Sarajeva. Tako kaže Cobiss. Kome je sve to mrsko nek uživa ili ne u izboru iz njegove poezije.
NARUKVICA ŽIVOTA
Izvana psi laju, gladna tama življenja, Oči vide što uši čuju -- Ovaj život, novi život Piju me — Trajanje oblikâ divno je i kratkotrajno Nalik maslačcima pastirovog pašnjaka Tvoje noge oko mog vrata Narukvica života! 13. listopada 1984 SLIKA HLADNOĆE Neosvijetljen, iz daljine prilazi zvuk zvona. Spokoj Gornjeg Konala, odmorištem pri dvorcu, u hladovini večeri -- vlastelinska hladnoća i propuh; stine na zraku, u tlapnji iz svih zidova i propuklina na podu kamenita stud, hladnoća bogatih. Čiste ugkačane ploče prošarane finim ornamentima — žilicama kamena -- bez kaplje krvi, s mrljom crnog vina, ispod perzijskog ćilima s visokom dlakom izlizanog od čizama i lakiranih cipelica, slijedom stoljeća. A duž i niz Peline i Pustijernu drveni podovi, podovi od borovine u koje se upio miris kupusa; podovi što su ih naše majke i bake toliko ribale i otirale -- šire samo običnu hladnoću, hladnoću neimaštine! Sirova vlažna hladnoća bez ikakve određene veze, svrhe i smisla. (1977.) |
KOLIKO?
Koliko Prvih majeva, Drugih svjetskih ratova, Trećih Reichova do Apokalipse Budućnosti, Koliko atomskih gljiva da bi se napravila salata od ljudskih tijela, Koliko milijuna intelektualnih i revolucionarnih kostura izmiješanih s fosilima sibirskih mamuta, Koliko Alahovih suza da bi se potopio Zid plača i Crveno more zbilja zacrvenilo od srama, Koliko prvih liga, drugih poluvremena, trećih dimenzija, četvrtih gemova, petih paragrafa između amaterizma i profesionalizma, Koliko bespravno sazidanih vikendica u magli samoupravnog anarhizma, Koliko zaraženih injekcija nacionalnog bjesnila prije Trijumfa bratsva i jedinstva, Koliko zahrđalih robota pred zatvorenim šalterima birokracije, Koliko posječenih prašuma do posljednje stranice Administracije, Koliko tona heroina do Nirvane u Nekropolisima, Koliko poruka neznanih pjesnika po klozetima kavana, “Koliko?” pita trbuholiki pedsetogodišnjak nadražen mesnim sladostrašćem u iznajmljenom krevetu seksa, Koliko prokletih i neželjenih kopilana u popravnim domovima Ljubavi, Koliko plastičnih vibratora ovlaženih međunožnom tugom osamljenosti, Koliko rastanaka! koliko rastanaka! dok masturbiram u krevetu, Koliko zapamćenih i zaboravljenih telefonskih brojeva, Koliko još plavih i crnih dugih djevojačkih vlasi u našoj sobi ispunjenoj poezijom, Koliko tuđih imena u mojem srcu zauvijek, Koliko? jesam li se ikada zapitao koliko? petak 13.& 14. sijećnja - 10. veljače 1984. |
TIJELO
Što li je tijelo, Bože?
Mesno obličje pretvoreno u robota koji ima svoju
godinu proizvodnje i rok trajanja, ali nije pod garancijom
robot kojem si udahnuo dušu i prepustio ga koroziji
Atmosfere ?
Teško je voljeti robota.
Tijelo cijelog dana probavlja hranu, stomak je pun
smradne kaše, pedalj ispod su
izbočine i udubine koje luče genitalno ljepilo i stvaraju nove
generacije beba
koje će proizvoditi nove kompjutore, bombe, avione,
rakete, zelene automobile,
dok jednolične sive generacije trbušastih pedesetogodišnjih
robota hodaju ulicama u svakodnevnoj trci s vremenom,
a vrijeme je to koje šara naša tijela venama, borama,
sijedom kosom, ovješenom kožom --
“svakog dana vaša koža gubi najmanje 10 ml vode — zato
upotrebljavajte hidratantnu kremu Mjesečeve kapi --
Moondrops” --
svakog dana na tisuće tijela u Bombaju, Kalkuti, New Yorku,
Denveru, San Fransiscu, Venecij, Hamburgu i Zagrebu
pokopavaju ili spaljuju pod izlikom da ih duša
napustila na njenom k
Vječnosti --
ipak, tijelo daje mesno obličje duši i vodi je do raskršća
Raja i Pakla,
zato tijelo voli dobru hranu, modernu odjeću, znoji se,
puno je ljubavi, govana i Crva budućnosti
baš kao i ovo 65 kg 25 god. i tijelo koje noćas leži osamljeno na
madracu i sanja o tuđim nježmim mesnim
dodirima
poput tijela u taksijima, svemirskim brodovima, umornih
radničkih tijela u svjetlosti tv ekrana,
nagih tijela u porno časopisima, tijela u
bolničkim krevetima i staračkim domovima,
59
crnih, bijelih, žutih, crvenih, nijemih, slijepih, bolesnih,
osakaćenih, zaljubljenih tijela --
sve više lijepih tijela a opakih duša gura se ovom Zemljom sada.
Dubrovnik, 25. travnja 1981
Što li je tijelo, Bože?
Mesno obličje pretvoreno u robota koji ima svoju
godinu proizvodnje i rok trajanja, ali nije pod garancijom
robot kojem si udahnuo dušu i prepustio ga koroziji
Atmosfere ?
Teško je voljeti robota.
Tijelo cijelog dana probavlja hranu, stomak je pun
smradne kaše, pedalj ispod su
izbočine i udubine koje luče genitalno ljepilo i stvaraju nove
generacije beba
koje će proizvoditi nove kompjutore, bombe, avione,
rakete, zelene automobile,
dok jednolične sive generacije trbušastih pedesetogodišnjih
robota hodaju ulicama u svakodnevnoj trci s vremenom,
a vrijeme je to koje šara naša tijela venama, borama,
sijedom kosom, ovješenom kožom --
“svakog dana vaša koža gubi najmanje 10 ml vode — zato
upotrebljavajte hidratantnu kremu Mjesečeve kapi --
Moondrops” --
svakog dana na tisuće tijela u Bombaju, Kalkuti, New Yorku,
Denveru, San Fransiscu, Venecij, Hamburgu i Zagrebu
pokopavaju ili spaljuju pod izlikom da ih duša
napustila na njenom k
Vječnosti --
ipak, tijelo daje mesno obličje duši i vodi je do raskršća
Raja i Pakla,
zato tijelo voli dobru hranu, modernu odjeću, znoji se,
puno je ljubavi, govana i Crva budućnosti
baš kao i ovo 65 kg 25 god. i tijelo koje noćas leži osamljeno na
madracu i sanja o tuđim nježmim mesnim
dodirima
poput tijela u taksijima, svemirskim brodovima, umornih
radničkih tijela u svjetlosti tv ekrana,
nagih tijela u porno časopisima, tijela u
bolničkim krevetima i staračkim domovima,
59
crnih, bijelih, žutih, crvenih, nijemih, slijepih, bolesnih,
osakaćenih, zaljubljenih tijela --
sve više lijepih tijela a opakih duša gura se ovom Zemljom sada.
Dubrovnik, 25. travnja 1981