Piše: GORAN VRHUNC
Izgubljeni Vegas ili Masha i Kosti
Nisam kompetentan, muzički potkovan, da govorim o muzici sa aspekta nekog kritičara, da tražim mane, da pametujem kao je moglo i trebalo nešto odsvirati, otpjevati. Vodim se onom sviđa mi se-ne sviđa ili još bolje leži mi i nije mi leglo. Ovaj članak je čista moja impresija na bend Masha d bones ili Masha i Kosti. Oni su:
Emir Balić. vokal
Arman Garibović. gitara
Nihad Sidran. gitara
Damir Sokolović. bass
Adnan Teskeredžić. bubanj
Bila je neka 2005-ta godina ako se ne varam. Studirao sam književnost i bibliotekarstvo i imao san da pišem bendovima tekstove. Kad si mlad sanjaš svašta. Redovno sam išao na svirke, bio dio scene kao publika sa željom da nekako svemu tome doprinesem. Imao sam tada, a i sada najdraži bend imenom Block Out ali o tome drugi put. Kad nisam čitao onda sam gledao TV i na jednom kanalu (Hayat op.a.) išao je spot zapjesmu Crta (sami na svijetu) od Masha d bones. Privukla me ta lagana, melanholična atmosfera tarabuka i Baketovog glasa koji čas pjeva, a čas šapuće i čista poezija od pjesme. kako pjesma odmiće tako se čini da se neće ništa u ritmu promijeniti, a opet neki osjećaj da se nešto mora desiti.
Nisam kompetentan, muzički potkovan, da govorim o muzici sa aspekta nekog kritičara, da tražim mane, da pametujem kao je moglo i trebalo nešto odsvirati, otpjevati. Vodim se onom sviđa mi se-ne sviđa ili još bolje leži mi i nije mi leglo. Ovaj članak je čista moja impresija na bend Masha d bones ili Masha i Kosti. Oni su:
Emir Balić. vokal
Arman Garibović. gitara
Nihad Sidran. gitara
Damir Sokolović. bass
Adnan Teskeredžić. bubanj
Bila je neka 2005-ta godina ako se ne varam. Studirao sam književnost i bibliotekarstvo i imao san da pišem bendovima tekstove. Kad si mlad sanjaš svašta. Redovno sam išao na svirke, bio dio scene kao publika sa željom da nekako svemu tome doprinesem. Imao sam tada, a i sada najdraži bend imenom Block Out ali o tome drugi put. Kad nisam čitao onda sam gledao TV i na jednom kanalu (Hayat op.a.) išao je spot zapjesmu Crta (sami na svijetu) od Masha d bones. Privukla me ta lagana, melanholična atmosfera tarabuka i Baketovog glasa koji čas pjeva, a čas šapuće i čista poezija od pjesme. kako pjesma odmiće tako se čini da se neće ništa u ritmu promijeniti, a opet neki osjećaj da se nešto mora desiti.
I desilo se. Od laganih prelaza preko žica, malo naglašenog tarabuka sve je naprosto eksplodiralo. Prvo vrisak nalik na Gillan-ov u Child in Time, a onda Noćas smo draga prešli preko crte.... mi smo sami na svijetu... Onda je sve opet usporilo i vratilo se na tarabuk i lagane prelaze na gitari, i kraj ...noćas mi smo crta... To je bilo to, bend koji sam nazivao svojim, kupili me ovom pjesmom, a da ne govorim koliko se djevojaka poistovjetilo sa stihovima ..ti mora da si bila dugo sama kraj ogledala... Šta je crta u ovoj pjesmi svima je ostavljeno da sami odluče.
|
|
Nisam krio oduševljenje bendom i pjesmom na pauzi između predavanja svojoj kolegici koja je bila u vezi sa bubnjarom i moja jedina karika da dožem do benda i sve ih upoznam. Onda je došla pjesma Romea kojom su me još više kupili, a ja se prodao. U međuvremenu se pojavio i prvi, na kraju se ispostavilo i jedini album imena Izgubljeni Vegas i taj se album morao imati. Prilika da držim u rukama i slušam na svom, tada CD- kasetofonu marke Fist, se bližila. Svirka u Sa Clubu!
Svirka u, odavno nepostojećem Sa Clubu bila je spremna. Mogao sam dobiti ulaznice preko svoje veze ali sam odlučio da ne želim besplatno nego ću ih kupiti, i eto mog doprinosa sceni. Stajao sam na šalteru na samom ulazu kluba, uzeo dvije ulaznice za sebe i pratnju i u tom momentu ulazi Bake. Prodavač kojije ujedno bio i zaštitar ga je upitao Ko si ti?, jer je Bake, normalno prolazio. Bake zastade, gledam u njuega iznenađen pitanjem lika, a Bake u lika s istim iznanađenjem i odgovori mu Ja sam pjevač, nakon čega je samo produžio. Pitao sam se kako može neko prodavati ulaznice, a ne biti upoznat barem s tim ko su članovi benda. Bilo kako bilo, ušao sam u polumračni club. Svi koji su tad bili sjećaju se i onih okruglih prozora-akvarija pa se imalo osjećaj kao da si u podmornici. Ljudi je bilo dovoljno, što se kaže, svi koji su trebali biti te noći bili su. I krenulo je. Izredale su se pjesme jedna za drugom, horski se pjevalo sa bendom. Sjećanje me služi da su odsviralu dva puta čitav album. Osjetio sam zadovoljstvo kad sam ih slušao uživo, kakav bend čovječe. Nisam progovarao ni riječi. Bio sam dugo pod dojmom svirke dugo nakon što je završila. Upoznao sam se članovima benda preko kolegice, dobio album na poklon i tu se zapečatila veza s bendom koja traje i danas poslije evo ravno 15 godina. Sjećam se i jedne provale, s moje strane naravno. Kad sam dobio CD, crnog omota, sa malim slićicama benda u raznim situacijama, otvorio sam ga i sjebah se u momentu jer nije bilo CD-a. Kako sad otići i gledati poklonu u zube? Priđoh kolegici i rekoh joj da nema CD-a unutra. Kako nema, iznenadi se, otvorui omot i kaže evo ga. Kad nisam u zemlju propao. CD je naravno bio crn, a u onom mraku nisam ni primijetio da je CD unutra. Slatko sam se sam sebi nasmijao i zaputio se kući. Danima se preslušavao album. Komentarisao sam kako zvuče kao neki američki alternativni bend, ali tu frazu sam davno izbacio iz upotrebe. Zvuče kako zvuče i kvalitetni su. Nisam ni slutio da će to biti prva i zadnja svirka na kojoj sam prisustvovao ni da bend poslije više neće postojati. Ne znam razloge njihovog razlaza ali vjerujem da je svako imao svoje prave. Nastavili su se baviti muzikom, u novim i drugim bendovima. Neplanski i slučajno (ništa nije slučajno) čujem se preko socijalnih mreža sa Nihadom Sidranom i Emirom Balićem Baketom. Prvi je u Sarajevu, a drugi u Sloveniji. Svako malo iskoristim svoje pravo da komentarišem, napišem Nihadu da se ne zajebavaju bego da se okupe i snime drugi album ili u krajnjem slučaju da se oproste od nas koji patimo za njima oproštajnom svirkom. Drugi album i svirka vise u zraku ali je mnogo ostalih stvari koji trebaju da se poklope. Iz priče sa Nihadom svi samo trebaju, kao mlada kad je zaprose, reći DA. Duboko se nadam da će do toga doći jer zamislite samo kako će uživo nakon 15 godina da zvuči Izgubljeni Vegas jer svi oni imaju puno svirki u svojim rukama svirajući sa raznmim bendovima. Bila bi to strađna svirka. Ne bila, nego bit će. Da ne bi sve završilo mojim skoro patetičnim zapomaganjem za izgubljenim vremenom u nastavku kliknite na link i preslušajte kompletan album i pročitajte kratki intervju, razgovor, kako hoćete sa Nihadom Sidranom i Emirom Balićem Baketom o bendu, albumu i dosadnim i drugim pitanjima. Pitanja su ista za svakoga od njih, a odgovori su drugačiji naravno jer svako od nas drugačije proživljava sjećanja.
Hvala Emiru i Nihadu na izvdvojenom vremenu da odgovore na ovaj intervju i na neki način zaokružimo priču o Masha D Bones.
Svirka u, odavno nepostojećem Sa Clubu bila je spremna. Mogao sam dobiti ulaznice preko svoje veze ali sam odlučio da ne želim besplatno nego ću ih kupiti, i eto mog doprinosa sceni. Stajao sam na šalteru na samom ulazu kluba, uzeo dvije ulaznice za sebe i pratnju i u tom momentu ulazi Bake. Prodavač kojije ujedno bio i zaštitar ga je upitao Ko si ti?, jer je Bake, normalno prolazio. Bake zastade, gledam u njuega iznenađen pitanjem lika, a Bake u lika s istim iznanađenjem i odgovori mu Ja sam pjevač, nakon čega je samo produžio. Pitao sam se kako može neko prodavati ulaznice, a ne biti upoznat barem s tim ko su članovi benda. Bilo kako bilo, ušao sam u polumračni club. Svi koji su tad bili sjećaju se i onih okruglih prozora-akvarija pa se imalo osjećaj kao da si u podmornici. Ljudi je bilo dovoljno, što se kaže, svi koji su trebali biti te noći bili su. I krenulo je. Izredale su se pjesme jedna za drugom, horski se pjevalo sa bendom. Sjećanje me služi da su odsviralu dva puta čitav album. Osjetio sam zadovoljstvo kad sam ih slušao uživo, kakav bend čovječe. Nisam progovarao ni riječi. Bio sam dugo pod dojmom svirke dugo nakon što je završila. Upoznao sam se članovima benda preko kolegice, dobio album na poklon i tu se zapečatila veza s bendom koja traje i danas poslije evo ravno 15 godina. Sjećam se i jedne provale, s moje strane naravno. Kad sam dobio CD, crnog omota, sa malim slićicama benda u raznim situacijama, otvorio sam ga i sjebah se u momentu jer nije bilo CD-a. Kako sad otići i gledati poklonu u zube? Priđoh kolegici i rekoh joj da nema CD-a unutra. Kako nema, iznenadi se, otvorui omot i kaže evo ga. Kad nisam u zemlju propao. CD je naravno bio crn, a u onom mraku nisam ni primijetio da je CD unutra. Slatko sam se sam sebi nasmijao i zaputio se kući. Danima se preslušavao album. Komentarisao sam kako zvuče kao neki američki alternativni bend, ali tu frazu sam davno izbacio iz upotrebe. Zvuče kako zvuče i kvalitetni su. Nisam ni slutio da će to biti prva i zadnja svirka na kojoj sam prisustvovao ni da bend poslije više neće postojati. Ne znam razloge njihovog razlaza ali vjerujem da je svako imao svoje prave. Nastavili su se baviti muzikom, u novim i drugim bendovima. Neplanski i slučajno (ništa nije slučajno) čujem se preko socijalnih mreža sa Nihadom Sidranom i Emirom Balićem Baketom. Prvi je u Sarajevu, a drugi u Sloveniji. Svako malo iskoristim svoje pravo da komentarišem, napišem Nihadu da se ne zajebavaju bego da se okupe i snime drugi album ili u krajnjem slučaju da se oproste od nas koji patimo za njima oproštajnom svirkom. Drugi album i svirka vise u zraku ali je mnogo ostalih stvari koji trebaju da se poklope. Iz priče sa Nihadom svi samo trebaju, kao mlada kad je zaprose, reći DA. Duboko se nadam da će do toga doći jer zamislite samo kako će uživo nakon 15 godina da zvuči Izgubljeni Vegas jer svi oni imaju puno svirki u svojim rukama svirajući sa raznmim bendovima. Bila bi to strađna svirka. Ne bila, nego bit će. Da ne bi sve završilo mojim skoro patetičnim zapomaganjem za izgubljenim vremenom u nastavku kliknite na link i preslušajte kompletan album i pročitajte kratki intervju, razgovor, kako hoćete sa Nihadom Sidranom i Emirom Balićem Baketom o bendu, albumu i dosadnim i drugim pitanjima. Pitanja su ista za svakoga od njih, a odgovori su drugačiji naravno jer svako od nas drugačije proživljava sjećanja.
Hvala Emiru i Nihadu na izvdvojenom vremenu da odgovore na ovaj intervju i na neki način zaokružimo priču o Masha D Bones.
Paralela između 2005. i 2020. Godine što se scene tiče?
EMIR BALIĆ
Ja sam već godinama fizički odsutan iz Sarajeva i ne mogu reći da poznajem scenu u ovom trenutku. Ono što sam prije par godina ostavio je bilo vrlo tužno - par lokalnih bendova koji po jaranskim linijama nastupaju na SFF-u, u par lokalnih kafana unutar kantona i to je to.
2005-te je ipak postojala neka energija koja je, ako ništa, improvizirala tu logistiku i tu otvorenost. Postojala je nada da stvari idu na bolje. Ona je već u narednih nekoliko godina, uz par časnih izuzetaka gotovo sasvim nestala.
Volio bih da nisam u pravu, ali odavde nažalost ne vidim da se nešto puno promijenilo. A stagnacija u principu uvijek znači nazadovanje.
U nekom širem smislu vidim da danas postoji nekakav talas u Beogradu, gdje par bandova uporno i vrijedno gura svoj zvuk i poruku, bori se za svoju kreativnu slobodu i to je za svaku pohvalu. Mislim da je taj neki nedostatak saradnje i međusobnog uvažavanja i pomaganja među gradovima bivše Jugoslavije jedan od ključnih faktora stagnacije, i u krajnjoj konsekvenci nepostajanja neke prave 'scene'.
Moje je mišljenje da bi ti, da bi uopšte mogao pričati o sceni, morao imati puno bolje razvijenu logistiku, koncertne dvorane i kanale komunikacije između Zagreba, Beograda, Sarajeva, Skoplja, Novog Sada, Rijeke, Podgorice, Ljubljane.., jer to je jedan kulturni prostor gdje se sve međusobno prelijeva i nadopunjava. Uvijek je bilo tako i jedino tako i može biti.
Rokenrol, kao i svaka subkultura, ima potrebu svojim prostorom, a to ipak ne mogu biti samo i isključivo youtube i socijalne mreže. Rokenrol se mora dešavati live. Inače nije rokenrol, nego laž. I to svako može prepoznati. Zbog toga imaš sad ekspanziju ovih nekih užasnih turbofolk/false gang-rap pojava. Njima live uopšte nije potreban, oni izađu i krive se i krevelje uz neku matricu. A klinci, ako ih nećes odgojiti, neće ništa ni znati. To je tako
Neko mi je jednom pričao da su pitali Ljubu Racića, lidera i gitaristu prijeratne Formule 4 šta je najbitnija stvar za rokenrol. Ljubo malo razmisli pa kaže: "Kočnice! Kočnice u kombiju su najbitnije. Ako nemaš dobre kočnice, kad kreneš na turneju i hoćeš prikočiti u prvoj krivini, kočnica proleti i ode ti tvoj rokenrol u provaliju".
Ispravi me ako griješim, ali meni se čini da danas u 2020-oj, nema ni kombija, o kočnicama da ne govorim.
Ja sam već godinama fizički odsutan iz Sarajeva i ne mogu reći da poznajem scenu u ovom trenutku. Ono što sam prije par godina ostavio je bilo vrlo tužno - par lokalnih bendova koji po jaranskim linijama nastupaju na SFF-u, u par lokalnih kafana unutar kantona i to je to.
2005-te je ipak postojala neka energija koja je, ako ništa, improvizirala tu logistiku i tu otvorenost. Postojala je nada da stvari idu na bolje. Ona je već u narednih nekoliko godina, uz par časnih izuzetaka gotovo sasvim nestala.
Volio bih da nisam u pravu, ali odavde nažalost ne vidim da se nešto puno promijenilo. A stagnacija u principu uvijek znači nazadovanje.
U nekom širem smislu vidim da danas postoji nekakav talas u Beogradu, gdje par bandova uporno i vrijedno gura svoj zvuk i poruku, bori se za svoju kreativnu slobodu i to je za svaku pohvalu. Mislim da je taj neki nedostatak saradnje i međusobnog uvažavanja i pomaganja među gradovima bivše Jugoslavije jedan od ključnih faktora stagnacije, i u krajnjoj konsekvenci nepostajanja neke prave 'scene'.
Moje je mišljenje da bi ti, da bi uopšte mogao pričati o sceni, morao imati puno bolje razvijenu logistiku, koncertne dvorane i kanale komunikacije između Zagreba, Beograda, Sarajeva, Skoplja, Novog Sada, Rijeke, Podgorice, Ljubljane.., jer to je jedan kulturni prostor gdje se sve međusobno prelijeva i nadopunjava. Uvijek je bilo tako i jedino tako i može biti.
Rokenrol, kao i svaka subkultura, ima potrebu svojim prostorom, a to ipak ne mogu biti samo i isključivo youtube i socijalne mreže. Rokenrol se mora dešavati live. Inače nije rokenrol, nego laž. I to svako može prepoznati. Zbog toga imaš sad ekspanziju ovih nekih užasnih turbofolk/false gang-rap pojava. Njima live uopšte nije potreban, oni izađu i krive se i krevelje uz neku matricu. A klinci, ako ih nećes odgojiti, neće ništa ni znati. To je tako
Neko mi je jednom pričao da su pitali Ljubu Racića, lidera i gitaristu prijeratne Formule 4 šta je najbitnija stvar za rokenrol. Ljubo malo razmisli pa kaže: "Kočnice! Kočnice u kombiju su najbitnije. Ako nemaš dobre kočnice, kad kreneš na turneju i hoćeš prikočiti u prvoj krivini, kočnica proleti i ode ti tvoj rokenrol u provaliju".
Ispravi me ako griješim, ali meni se čini da danas u 2020-oj, nema ni kombija, o kočnicama da ne govorim.
NIHAD SIDRAN
Ugasili su se mnogi bendovi koji su 2005-te bili poprilično aktivni, a i generalno alter scena je nekako utihnula, autorski bendovi koji sad postoje..nekako nemam osjećaj da pripadaju nekom konkretnom žanru ili da furaju nešto konkretno, počesto ne kontam štažele reći sa svojom muzikom i izrazom.
Ugasili su se mnogi bendovi koji su 2005-te bili poprilično aktivni, a i generalno alter scena je nekako utihnula, autorski bendovi koji sad postoje..nekako nemam osjećaj da pripadaju nekom konkretnom žanru ili da furaju nešto konkretno, počesto ne kontam štažele reći sa svojom muzikom i izrazom.
Šta je Masha D Bones nekad Masha i kosti?
EMIR BALIĆ
Ako me sjećanje služi - razlika je u namjeri da se bude politički korektno. Taj originalni naziv 'Maša i Kosti' je doživio svakakva tumaćenja, od pitanja da li je riječ o Dj Ariju i njegovoj tadašnjoj djevojci Maši do pitanja da li se misli na Amora Mašovica i njegovo nastojanje da ekshumira žrtve rata. Svaka negativna konotacija nas je logički vodila u provaliju u svakom smislu tako da je MashaDBones na kraju ostalo to spasonosno rješenje da se sačuva identitet i ne savije kičma, a da se niko ne nađe uvrijeđen.
Ako me sjećanje služi - razlika je u namjeri da se bude politički korektno. Taj originalni naziv 'Maša i Kosti' je doživio svakakva tumaćenja, od pitanja da li je riječ o Dj Ariju i njegovoj tadašnjoj djevojci Maši do pitanja da li se misli na Amora Mašovica i njegovo nastojanje da ekshumira žrtve rata. Svaka negativna konotacija nas je logički vodila u provaliju u svakom smislu tako da je MashaDBones na kraju ostalo to spasonosno rješenje da se sačuva identitet i ne savije kičma, a da se niko ne nađe uvrijeđen.
NIHAD SIDRAN
Bilo je na samom početku nekih nedoumica koju verziju koristiti, pa smo na kraju počeli koristiti obje verzije, premda je MDB verzija dominirala.
Bilo je na samom početku nekih nedoumica koju verziju koristiti, pa smo na kraju počeli koristiti obje verzije, premda je MDB verzija dominirala.
Gdje je zapelo baš kad je Masha počela da se diže?
EMIR BALIĆ
Razmisljajući kako da ti odgovorim na ovo pitanje shvatio sam da se iza odgovora krije cijela jedna istorija i da ću morati napraviti kompletnu hronologiju toga šta je za mene individualno značila MashaDBones od početka do kraja. Ovo je, naravno, samo moj lični doživljaj. Siguran sam da drugi članovi imaju svoje, drugačije viđenje. I svako ima pravo na to.
Nakon što se kreirala finalna postava, jer kroz inicijalnu fazu je prošla jedna tona muzičara, među njima i rahmetli Faris Arapović, pa čak i fantastično talentovani Feđa Ceribašić, stvar je, sasvim odgovorno tvrdim, napokon nekako krenula.
U jednom momentu, gitarski duo Arman i Nihad su odlučili da napuste bend i počnu raditi nešto drugo, što im je u tom momentu više odgovaralo.
Ja sam lično bio u prilično teškom životnom periodu, prolazio sam kroz raskid dugogodišnje veze i razne zdravstvene probleme uzrokovane mojim 'rokerskim' načinom života i nisam imao snage da tražim novu dvojicu i počinjem graditi taj zvuk ispočetka.
Nas trojica što smo ostali u bendu smo čak neko kratko vrijeme razmatrali mogućnost da ja uzmem gitaru pa da i sviram i pjevam, da prearanžiramo stvari tako da budemo neki trio i da tako nastavimo dalje, ali ideja se nije zadržala.
Adnan, bubnjar, je kasnije otišao u profesionalne vode i napravio vrlo impresivnu karijeru. Kroz sve ove godine smo imali lijepu saradnju, radili smo na nekoliko projekata zajedno, sasvim neopterećeni idejom bivšeg zajedničkog banda. Ili osnivanja nekog novog. Snimio je čak dvije pjesme na mom aktuelnom albumu 'Egzil'. U stalnom smo kontaktu i vjerujem da ćemo nastaviti sarađivati i dalje.
Basista Dado i ja smo se udružili sa mojim prijateljem Berom, sa kojim sam i ranije svirao i nastavili smo pod drugom firmom. Tokom narednih nekoliko godina smo imali nešto kao živu karijeru. Odsvirali smo puno koncerata po cijeloj BiH, pa čak i i po Njemačkoj. Snimili smo demo snimke za LP radnog nazova "Iluminator" na kojem se nalazi pet pjesama na kojima smo radili ranije sa MashaDBones i koje su se trebale naći na drugom albumu banda. Snimili smo i dosta trackova, ali album je zaglavio na miksu. Biva to tako ponekad.
Ipak smo za projekat 'Rock After Siege' uspjeli snimiti pjesmu 'Moja Najbolja Stvar' koja je originalno napravljena za MashaDBones. Nekakva live verzija, nije baš najsretnije ispala. Iako je doživjela prilično dobre kritike.
Negdje 2010, čini mi se, Dado mi je rekao da se želi posvetiti familiji (tada je već imao dvoje djece) i obiteljskom biznisu, i da se definitivno prestaje baviti rokenrolom. Rastali smo se kao dobri, dragi prijatelji, kao vojnici nakon rata, znajući da je upravo nestalo to što nas je sve te godine spajalo. A ni on ni ja nismo tipovi koji bi se hranili uspomenama. Ja sam kasnije shvatio da je to, taj momenat kad je Dado definitivno izašao iz muzike, u stvari za mene trenutak kad je iz moga života sasvim nestala MashaDBones.
Prije nekoliko godina mi je palo na pamet da mu kupim sat i ugraviram "Za 10 godina vjerne sluzbe, Damiru od Masha & Kosti". I mislim da ću to i uraditi. Siguran sam da će on shvatiti ironiju i grohotom ćemo se smijati.
Jer, istina je da on i ja kroz sve te godine, od prvog do posljednjeg dana, nikad nismo izgubili tu neku specifičnu i specijalnu vezu, tu ludost i tu beskrajnu radost na probama i na bini, tu neku međusobnu ljubav koja prožima i gradi i ritam i harmoniju i melodiju i zvuk i tekst i koja se među muzičarima često naziva 'hemija'. Za mene je ta naša povezanost cijelo vrijeme bila MashaDBones.
Zadnje dvije stvari koje su me kao autora vezale za taj nesuđeni drugi MashaDBones album, 'Gospođa Džeger' i 'Dona Maradona', sam snimio sa novim ljudima i obadvije su se našle na prvom albumu koji sam izdao za Dallas Records - Black Mama - 'Egzil'. Na zvaničnom omotu, uz naziv 'Dona Maradona' stoji i nota - 'hommage to MashaDBones'.
I to je to.
Kao zaključak mogu dodati i ovo, mada to nema direktne veze sa tvojim pitanjem - kasnije, mislim kao godinama poslije raspada originalne ekipe, sam doživio razne situacije feed-backova od ljudi koji su u ono vrijeme voljeli ili naknadno zavoljeli taj naš jedini album. A čak i sad, petnaest godina poslije, mi se ponekad desi da me neko prepozna. Zadnji put je bilo proslo ljeto u Rimu, na nekakvom ručku kod prijateljice, čovjek kojeg sam upravo upoznao mi kaže da je bio veliki fan, da je jedva čekao kad će biti spot na televiziji, podsjetio me na jedan nastup i mene sa policijskom moto kacigom na glavi, a to sam i sam bio skroz zaboravio. I naravno, pita me imam li album, kupiće CD ako treba… Srećom sam već bio pripremljen na takve situacije pa sam mu proslijedio onaj neki master sto je na SoundCloudu.
'Na bella storia' - kako često kaže moj dobar prijatelj i bubnjar Andrea.
Razmisljajući kako da ti odgovorim na ovo pitanje shvatio sam da se iza odgovora krije cijela jedna istorija i da ću morati napraviti kompletnu hronologiju toga šta je za mene individualno značila MashaDBones od početka do kraja. Ovo je, naravno, samo moj lični doživljaj. Siguran sam da drugi članovi imaju svoje, drugačije viđenje. I svako ima pravo na to.
Nakon što se kreirala finalna postava, jer kroz inicijalnu fazu je prošla jedna tona muzičara, među njima i rahmetli Faris Arapović, pa čak i fantastično talentovani Feđa Ceribašić, stvar je, sasvim odgovorno tvrdim, napokon nekako krenula.
U jednom momentu, gitarski duo Arman i Nihad su odlučili da napuste bend i počnu raditi nešto drugo, što im je u tom momentu više odgovaralo.
Ja sam lično bio u prilično teškom životnom periodu, prolazio sam kroz raskid dugogodišnje veze i razne zdravstvene probleme uzrokovane mojim 'rokerskim' načinom života i nisam imao snage da tražim novu dvojicu i počinjem graditi taj zvuk ispočetka.
Nas trojica što smo ostali u bendu smo čak neko kratko vrijeme razmatrali mogućnost da ja uzmem gitaru pa da i sviram i pjevam, da prearanžiramo stvari tako da budemo neki trio i da tako nastavimo dalje, ali ideja se nije zadržala.
Adnan, bubnjar, je kasnije otišao u profesionalne vode i napravio vrlo impresivnu karijeru. Kroz sve ove godine smo imali lijepu saradnju, radili smo na nekoliko projekata zajedno, sasvim neopterećeni idejom bivšeg zajedničkog banda. Ili osnivanja nekog novog. Snimio je čak dvije pjesme na mom aktuelnom albumu 'Egzil'. U stalnom smo kontaktu i vjerujem da ćemo nastaviti sarađivati i dalje.
Basista Dado i ja smo se udružili sa mojim prijateljem Berom, sa kojim sam i ranije svirao i nastavili smo pod drugom firmom. Tokom narednih nekoliko godina smo imali nešto kao živu karijeru. Odsvirali smo puno koncerata po cijeloj BiH, pa čak i i po Njemačkoj. Snimili smo demo snimke za LP radnog nazova "Iluminator" na kojem se nalazi pet pjesama na kojima smo radili ranije sa MashaDBones i koje su se trebale naći na drugom albumu banda. Snimili smo i dosta trackova, ali album je zaglavio na miksu. Biva to tako ponekad.
Ipak smo za projekat 'Rock After Siege' uspjeli snimiti pjesmu 'Moja Najbolja Stvar' koja je originalno napravljena za MashaDBones. Nekakva live verzija, nije baš najsretnije ispala. Iako je doživjela prilično dobre kritike.
Negdje 2010, čini mi se, Dado mi je rekao da se želi posvetiti familiji (tada je već imao dvoje djece) i obiteljskom biznisu, i da se definitivno prestaje baviti rokenrolom. Rastali smo se kao dobri, dragi prijatelji, kao vojnici nakon rata, znajući da je upravo nestalo to što nas je sve te godine spajalo. A ni on ni ja nismo tipovi koji bi se hranili uspomenama. Ja sam kasnije shvatio da je to, taj momenat kad je Dado definitivno izašao iz muzike, u stvari za mene trenutak kad je iz moga života sasvim nestala MashaDBones.
Prije nekoliko godina mi je palo na pamet da mu kupim sat i ugraviram "Za 10 godina vjerne sluzbe, Damiru od Masha & Kosti". I mislim da ću to i uraditi. Siguran sam da će on shvatiti ironiju i grohotom ćemo se smijati.
Jer, istina je da on i ja kroz sve te godine, od prvog do posljednjeg dana, nikad nismo izgubili tu neku specifičnu i specijalnu vezu, tu ludost i tu beskrajnu radost na probama i na bini, tu neku međusobnu ljubav koja prožima i gradi i ritam i harmoniju i melodiju i zvuk i tekst i koja se među muzičarima često naziva 'hemija'. Za mene je ta naša povezanost cijelo vrijeme bila MashaDBones.
Zadnje dvije stvari koje su me kao autora vezale za taj nesuđeni drugi MashaDBones album, 'Gospođa Džeger' i 'Dona Maradona', sam snimio sa novim ljudima i obadvije su se našle na prvom albumu koji sam izdao za Dallas Records - Black Mama - 'Egzil'. Na zvaničnom omotu, uz naziv 'Dona Maradona' stoji i nota - 'hommage to MashaDBones'.
I to je to.
Kao zaključak mogu dodati i ovo, mada to nema direktne veze sa tvojim pitanjem - kasnije, mislim kao godinama poslije raspada originalne ekipe, sam doživio razne situacije feed-backova od ljudi koji su u ono vrijeme voljeli ili naknadno zavoljeli taj naš jedini album. A čak i sad, petnaest godina poslije, mi se ponekad desi da me neko prepozna. Zadnji put je bilo proslo ljeto u Rimu, na nekakvom ručku kod prijateljice, čovjek kojeg sam upravo upoznao mi kaže da je bio veliki fan, da je jedva čekao kad će biti spot na televiziji, podsjetio me na jedan nastup i mene sa policijskom moto kacigom na glavi, a to sam i sam bio skroz zaboravio. I naravno, pita me imam li album, kupiće CD ako treba… Srećom sam već bio pripremljen na takve situacije pa sam mu proslijedio onaj neki master sto je na SoundCloudu.
'Na bella storia' - kako često kaže moj dobar prijatelj i bubnjar Andrea.
NIHAD SIDRAN
Nismo mi baš imali feedback (barem ja u svoje ime mogu to reći), da se ista tu diže vezano za bend, u smislu da je doprlo do određenog broja publike itd..meni je npr bila frustracija što kad odnesemo gotove spotove našim tv kućama, ne žele to da vrte ili vrte jednom sedmično u nekoj muzičkoj emisiji i to je sve..onda je došlo i do određenih promjena u pvt životima članova benda, ja se oženio, otišao iz Bosne itd.
Nismo mi baš imali feedback (barem ja u svoje ime mogu to reći), da se ista tu diže vezano za bend, u smislu da je doprlo do određenog broja publike itd..meni je npr bila frustracija što kad odnesemo gotove spotove našim tv kućama, ne žele to da vrte ili vrte jednom sedmično u nekoj muzičkoj emisiji i to je sve..onda je došlo i do određenih promjena u pvt životima članova benda, ja se oženio, otišao iz Bosne itd.
Da možeš vratiti vrijeme gdje bi se nacrtao?
EMIR BALIĆ
Vratio bih se u obdanište, u Titovu Jugoslaviju. U ono doba kad nas tona klinaca igra na parkingu fudbal i nailazi moj stari koji se vraća sa posla. Mi djeca navalimo na njega da igra sa nama i on, kuler, skine sako i kravatu i brani u protivničkoj ekipi, ne možeš mu gola dati. Ništa kasnije više nije bilo tako divno i jednostavno kao to.
Vratio bih se u obdanište, u Titovu Jugoslaviju. U ono doba kad nas tona klinaca igra na parkingu fudbal i nailazi moj stari koji se vraća sa posla. Mi djeca navalimo na njega da igra sa nama i on, kuler, skine sako i kravatu i brani u protivničkoj ekipi, ne možeš mu gola dati. Ništa kasnije više nije bilo tako divno i jednostavno kao to.
NIHAD SIDRAN
Vratio bi se u tu 2005 i neke stvari u zivotu uradio drugacije i privatno i vezano za MDB.
Vratio bi se u tu 2005 i neke stvari u zivotu uradio drugacije i privatno i vezano za MDB.
Ko od vas, koji ste bili Masha D Bones najviše pati za kostima?
EMIR BALIĆ
Odmah nakon odlaska gitarista iz benda, sasvim odgovorno tvrdim da sam to bio ja. Jer mi je to bila vrlo teška emotivna trauma. Ali kao i sve emotivne traume, čovjek nađe način da to prebrodi. U kasnijim godinama, radeći na drugim projektima, sa drugim ljudima, naučio sam da na taj period gledam sa nekom melanholičnom radošću i da se sjećam onih najljepših i najluđih momenata. Eh, sad, da li neko od ostalih članova još uvijek 'pati'? Ne znam. Ako neko i pati mislim da je tu riječ o pobrkanom konceptu. Većina ljudi ima tendenciju da neke periode u svojoj proslošti idealizira i osjeća nostalgiju prema njima. Ja bi rekao da je to više onaj neki žal za izgubljenom mladošću nego za nekim konkretnim bandom, projektom ili nešto slično tome.
Odmah nakon odlaska gitarista iz benda, sasvim odgovorno tvrdim da sam to bio ja. Jer mi je to bila vrlo teška emotivna trauma. Ali kao i sve emotivne traume, čovjek nađe način da to prebrodi. U kasnijim godinama, radeći na drugim projektima, sa drugim ljudima, naučio sam da na taj period gledam sa nekom melanholičnom radošću i da se sjećam onih najljepših i najluđih momenata. Eh, sad, da li neko od ostalih članova još uvijek 'pati'? Ne znam. Ako neko i pati mislim da je tu riječ o pobrkanom konceptu. Većina ljudi ima tendenciju da neke periode u svojoj proslošti idealizira i osjeća nostalgiju prema njima. Ja bi rekao da je to više onaj neki žal za izgubljenom mladošću nego za nekim konkretnim bandom, projektom ili nešto slično tome.
NIHAD SIDRAN
Ne bih rekao da iko bač konkretno pati, možda je prejaka riječ patnja..vjerovatno nam je svima ponaosob žao što je na kraju bend prestao s radom, međutim nema zle krvi, svi članovi benda su i dalje braća i odnosi su dobri..nije se priča ružno završila kad su međuljudski odnosi u pitanju.
Ne bih rekao da iko bač konkretno pati, možda je prejaka riječ patnja..vjerovatno nam je svima ponaosob žao što je na kraju bend prestao s radom, međutim nema zle krvi, svi članovi benda su i dalje braća i odnosi su dobri..nije se priča ružno završila kad su međuljudski odnosi u pitanju.
Zašto je bend izgubljen kao i Vegas?
EMIR BALIĆ
Ovdje bih ja sad mogao upasti u političke analize, ako ne i religiju i naširoko observirati zašto je jedna takva stvar u početku imala male ili nikakve šanse da uspjeh. Probaću ti ipak odgovoriti što je jednostavnije moguće.
U postratnom periodu u Sarajevu, koje je jadno i samo već maksimalno istraumirano i oštećeno i na granici da izgubi onaj svoj genetski kod na kojem smo mi odgojeni i koji nas je u bandu bio spojio, gdje je represivni mehanizam vlasti toliko jak i perfidan da takve projekte uništava i prije samog začetka - veliko je čudo da smo uopšte uspjeli stvoriti nešto što je produciralo realni rezultat. A taj rezultat, to je 'Izgubljeni Vegas', album.
'Izgubljeni Vegas' je Sarajevo, to je taj naziv od prvog momenta značio. Mislim da smo na neki način uvijek podsvjesno znali da nečemo dugo izdržati i da smo zbog toga davali sve od sebe želeći da što više tog jednog momenta ugradimo u našu muziku. Za mene je album 'Izgubljeni Vegas' tad bio, i zauvijek će ostati dokument jednog vremena. Ništa više i nista manje.
Ono što me je beskrajno radovalo tada, a raduje me i sada je da je u tom takvom okruženju ipak postojala kritična masa ljudi koji su uspjeli prepoznati poruku i prihvatiti je kao nešto svoje, neiskvareno i beskompromisno. I u tom smislu ne treba biti nezadovoljan.
Možda je ta 'izgubljenost' u stvari i cijeli smisao. Možda bi sve drugo vodilo nekoj utopljenosti u estradnu baruštinu u kojoj bi se cijela osnovna ideja pretvorila u svoju karikaturu. To se desi bandovima često. I meni je veliko zadovoljstvo znati da se u ovom slučaju to nije dogodilo. Bez obzira na cijenu.
Ovdje bih ja sad mogao upasti u političke analize, ako ne i religiju i naširoko observirati zašto je jedna takva stvar u početku imala male ili nikakve šanse da uspjeh. Probaću ti ipak odgovoriti što je jednostavnije moguće.
U postratnom periodu u Sarajevu, koje je jadno i samo već maksimalno istraumirano i oštećeno i na granici da izgubi onaj svoj genetski kod na kojem smo mi odgojeni i koji nas je u bandu bio spojio, gdje je represivni mehanizam vlasti toliko jak i perfidan da takve projekte uništava i prije samog začetka - veliko je čudo da smo uopšte uspjeli stvoriti nešto što je produciralo realni rezultat. A taj rezultat, to je 'Izgubljeni Vegas', album.
'Izgubljeni Vegas' je Sarajevo, to je taj naziv od prvog momenta značio. Mislim da smo na neki način uvijek podsvjesno znali da nečemo dugo izdržati i da smo zbog toga davali sve od sebe želeći da što više tog jednog momenta ugradimo u našu muziku. Za mene je album 'Izgubljeni Vegas' tad bio, i zauvijek će ostati dokument jednog vremena. Ništa više i nista manje.
Ono što me je beskrajno radovalo tada, a raduje me i sada je da je u tom takvom okruženju ipak postojala kritična masa ljudi koji su uspjeli prepoznati poruku i prihvatiti je kao nešto svoje, neiskvareno i beskompromisno. I u tom smislu ne treba biti nezadovoljan.
Možda je ta 'izgubljenost' u stvari i cijeli smisao. Možda bi sve drugo vodilo nekoj utopljenosti u estradnu baruštinu u kojoj bi se cijela osnovna ideja pretvorila u svoju karikaturu. To se desi bandovima često. I meni je veliko zadovoljstvo znati da se u ovom slučaju to nije dogodilo. Bez obzira na cijenu.
NIHAD SIDRAN
U Vegasu casina rade koliko mi je poznato :) .
U Vegasu casina rade koliko mi je poznato :) .
Koliko je realno očekivati povratak makar svirkom?
EMIR BALIĆ
Lično nisam sklon davanju nekih definitivnih odgovora ni građenja stavova na ovakva pitanja, pa da sad kažem nešto tipa 'Not in this lifetime' ili 'Možda, nekad'. Sve je u ovom životu moguće.
Ono što sigurno znam i mogu da tvrdim na osnovu ovolikog iskustva na raznim scenama je da je najveća snaga onog banda bila upravo u nekoj naivnosti i nevinosti.
Imao si grupu ljudi koja je odrastala zajedno, osvajala sebi nove prostore kako mentalne tako i tehničke u smislu sviračkog umijeća i zvuka, pa i poetske, jer svi su stajali iza toga što su ti tekstovi tada značili. Danas, mi smo ljudi koji su se u međuvremenu odvojeno izgradili kao ličnosti, svako sa svojim željama i sklonostima. I tu je prvo pitanje možes li ih okupiti da svi zajedno popiju kafu, pojedu kolač i porazgovaraju o nečem što uopšte nije muzika. I da li bi poslije te kafe uopšte imali želju da se ikad više vide?
Dodatno je opterećenje i to što su neki od nas nastavili da se bave muzikom na ovaj ili onaj način, a neki totalno napustili tu aktivnost. Pa bi ti tu faktički imao sa jedne strane heavy duty profesionalce, a sa druge laike koji ne znaju više držati svoj instrument. I to je realnost.
Lično nisam sklon davanju nekih definitivnih odgovora ni građenja stavova na ovakva pitanja, pa da sad kažem nešto tipa 'Not in this lifetime' ili 'Možda, nekad'. Sve je u ovom životu moguće.
Ono što sigurno znam i mogu da tvrdim na osnovu ovolikog iskustva na raznim scenama je da je najveća snaga onog banda bila upravo u nekoj naivnosti i nevinosti.
Imao si grupu ljudi koja je odrastala zajedno, osvajala sebi nove prostore kako mentalne tako i tehničke u smislu sviračkog umijeća i zvuka, pa i poetske, jer svi su stajali iza toga što su ti tekstovi tada značili. Danas, mi smo ljudi koji su se u međuvremenu odvojeno izgradili kao ličnosti, svako sa svojim željama i sklonostima. I tu je prvo pitanje možes li ih okupiti da svi zajedno popiju kafu, pojedu kolač i porazgovaraju o nečem što uopšte nije muzika. I da li bi poslije te kafe uopšte imali želju da se ikad više vide?
Dodatno je opterećenje i to što su neki od nas nastavili da se bave muzikom na ovaj ili onaj način, a neki totalno napustili tu aktivnost. Pa bi ti tu faktički imao sa jedne strane heavy duty profesionalce, a sa druge laike koji ne znaju više držati svoj instrument. I to je realnost.
NIHAD SIDRAN
ja sam za tu ideju jako zainteresovan i volio bi da se desi, naravno ukoliko i ostali iskažu želju za tim..za mene je to samo stvar konkretnog dogovora i da se izjasnimo da krećemo u realizaciju.
ja sam za tu ideju jako zainteresovan i volio bi da se desi, naravno ukoliko i ostali iskažu želju za tim..za mene je to samo stvar konkretnog dogovora i da se izjasnimo da krećemo u realizaciju.
Dugo godina si u muzici, bio si u mnogim bendovima. Koje je najplodonosnije razdoblje?
EMIR BALIĆ
Mislim da to onaj neki period odmah nakon rata, sa prvom postavom Pappoemuo. Vjerujem da je glavni razlog za to onaj neki beskrajni i neutemeljeni entuzijazam i radost življenja koji su bili prisutni u Sarajevu u to vrijeme. Snimili smo dva singla 'Dieselboy' i 'Zajedno', i jedan album - 'Selam Jesus DJ Nebo' i između njih ima more nekih demo snimaka, live nastupa, snimaka sa proba i čega sve ne. Desi mi se ponekad da zalutam po hard-diskovima i naletim na nešto od toga i vrlo brzo shvatim da je to 'Not of this world stuff'. Ne mogu da vjerujem kad čujem kakva je to energija i kakvi su to groove-ovi, kakve su to riječi.
Najčudnije mi bude kad shvatim da je većina snimaka urađena na krajnje primitivnoj, često analognoj tehnologiji, na starim pojačalima… Pitam se kako je moguće da danas sa svim što imamo na raspolaganju ne dolazimo do takvih rezultata. Jedan odgovor je da je taj period, ta neka energija u okruženju u kojem smo radili kompenzirala za sve nedostatke. Drugi je da je tu bila rijeć o nenormalno aktivnom bendu koji je konstantno nastupao, sjećam se da smo znali imati po sedam nastupa u sedam dana.
Ponekad padnem u iskušenje da uzmem nešto odatle i ugradim u muziku koju sad radim, ali to nikad ne uradim, jer sigurno znam da ne bi uspjelo.
Mislim da to onaj neki period odmah nakon rata, sa prvom postavom Pappoemuo. Vjerujem da je glavni razlog za to onaj neki beskrajni i neutemeljeni entuzijazam i radost življenja koji su bili prisutni u Sarajevu u to vrijeme. Snimili smo dva singla 'Dieselboy' i 'Zajedno', i jedan album - 'Selam Jesus DJ Nebo' i između njih ima more nekih demo snimaka, live nastupa, snimaka sa proba i čega sve ne. Desi mi se ponekad da zalutam po hard-diskovima i naletim na nešto od toga i vrlo brzo shvatim da je to 'Not of this world stuff'. Ne mogu da vjerujem kad čujem kakva je to energija i kakvi su to groove-ovi, kakve su to riječi.
Najčudnije mi bude kad shvatim da je većina snimaka urađena na krajnje primitivnoj, često analognoj tehnologiji, na starim pojačalima… Pitam se kako je moguće da danas sa svim što imamo na raspolaganju ne dolazimo do takvih rezultata. Jedan odgovor je da je taj period, ta neka energija u okruženju u kojem smo radili kompenzirala za sve nedostatke. Drugi je da je tu bila rijeć o nenormalno aktivnom bendu koji je konstantno nastupao, sjećam se da smo znali imati po sedam nastupa u sedam dana.
Ponekad padnem u iskušenje da uzmem nešto odatle i ugradim u muziku koju sad radim, ali to nikad ne uradim, jer sigurno znam da ne bi uspjelo.
NIHAD SIDRAN
Postoje ipak bendovi u kojima sam bio i koji mi definitivno znače više od drugih bendova u kojima sam svirao. MDB i ZaoPlan su definitivno najkonkretniji bendovi bili u tom smislu i najduže trajali, pa eto njih možemo da nazovemo najplodonosnijim razdobljem u mojoj "karijeri". Ali što se tiče studijskog rada, perfekcionizma na kojem sad insistiram koliko god mogu, moj trenutni bend Stonesleeper je moja beba što bi se reklo.
Postoje ipak bendovi u kojima sam bio i koji mi definitivno znače više od drugih bendova u kojima sam svirao. MDB i ZaoPlan su definitivno najkonkretniji bendovi bili u tom smislu i najduže trajali, pa eto njih možemo da nazovemo najplodonosnijim razdobljem u mojoj "karijeri". Ali što se tiče studijskog rada, perfekcionizma na kojem sad insistiram koliko god mogu, moj trenutni bend Stonesleeper je moja beba što bi se reklo.
Gdje si sad i čim se baviš?
EMIR BALIĆ
Ja sam full time multi-instrumentalist, vokal, autor i producent. Prošle godine u novembru sam došao iz Rima u Ljubljanu da snimim novi album za Dallas Records pod firmom 'Black Mama', jer sam za njih vezan ugovorom na tri albuma. Uradio sam demo snimke u Rimu, ali mi za final albuma puno više odgovara biti u Ljubljani.
Glavni razlozi su to što Rim zna biti jako težak grad za život, a za ove neke velike projekte ti ipak treba značajna doza rasterećenosti. Da ne moraš stalno gledati hoće li te na ulici zgaziti auto ili tramvaj, i da nisi konstantno okružen tom mega-multikulturalnom džunglom.
Razlog je i to što bih želio stvoriti neku bazu iz koje bih mogao aktivno raditi u području gdje mi je izdavač i gdje je publika kojoj se obraćam. Dallas Records pokriva Hrvatsku i Srbiju, a kako ja nemam baš neke erotike da živim u tim zemljama, Slovenija mi je nekakav najlogičniji izbor.
Prvi album je, izuzev neke skromne radijske pokrivenosti u djelovima Hrvatske, prošao prilično neprimjećen jer je raditi promociju u ex Jugoslaviji iz Rima jedna logistička noćna mora. Tako da sam u to vrijeme napravio svjesni izbor da sve ostavim za neku budućnost.
Trebao sam ostati u Ljubljani najduže do kraja maja, pa se vratiti u Rim na par mjeseci jer imam tamo ranije dogovorenih obaveza, ali sa obzirom na situaciju, nisam siguran da će se to desiti.
Cijela stvar sa albumom je zbog situacije sa pandemijom usporena. Zbog svih restrikcija nismo u mogućnosti finalizirati sve trackove. Ipak, u ovom momentu pokušavam da finaliziram prvi single sa ovim materijalom koji već imam i nadam se da ću uspjeti da sve završim u dogovorenom roku. Dogovor sa izdavačkom kućom je da se single objavi u drugoj polovini maja.
Ja sam full time multi-instrumentalist, vokal, autor i producent. Prošle godine u novembru sam došao iz Rima u Ljubljanu da snimim novi album za Dallas Records pod firmom 'Black Mama', jer sam za njih vezan ugovorom na tri albuma. Uradio sam demo snimke u Rimu, ali mi za final albuma puno više odgovara biti u Ljubljani.
Glavni razlozi su to što Rim zna biti jako težak grad za život, a za ove neke velike projekte ti ipak treba značajna doza rasterećenosti. Da ne moraš stalno gledati hoće li te na ulici zgaziti auto ili tramvaj, i da nisi konstantno okružen tom mega-multikulturalnom džunglom.
Razlog je i to što bih želio stvoriti neku bazu iz koje bih mogao aktivno raditi u području gdje mi je izdavač i gdje je publika kojoj se obraćam. Dallas Records pokriva Hrvatsku i Srbiju, a kako ja nemam baš neke erotike da živim u tim zemljama, Slovenija mi je nekakav najlogičniji izbor.
Prvi album je, izuzev neke skromne radijske pokrivenosti u djelovima Hrvatske, prošao prilično neprimjećen jer je raditi promociju u ex Jugoslaviji iz Rima jedna logistička noćna mora. Tako da sam u to vrijeme napravio svjesni izbor da sve ostavim za neku budućnost.
Trebao sam ostati u Ljubljani najduže do kraja maja, pa se vratiti u Rim na par mjeseci jer imam tamo ranije dogovorenih obaveza, ali sa obzirom na situaciju, nisam siguran da će se to desiti.
Cijela stvar sa albumom je zbog situacije sa pandemijom usporena. Zbog svih restrikcija nismo u mogućnosti finalizirati sve trackove. Ipak, u ovom momentu pokušavam da finaliziram prvi single sa ovim materijalom koji već imam i nadam se da ću uspjeti da sve završim u dogovorenom roku. Dogovor sa izdavačkom kućom je da se single objavi u drugoj polovini maja.
NIHAD SIDRAN
Godinama sam mimo svih bendova u kojima sam bio član , opet ostao profesionalno uz muziku, pa sam sticao iskustvo i znanja u vezi svih poslova "iza stejdža", koji se ne tiču direktno mog sviranja nego sam učio kako ozvučiti druge, kako njima napraviti monitoring, zvuk na razglasu itd itd..binski tehničar, roadie, tonac..ukratko. Ujedno sam fokusiran na Stonesleeper i radimo na realizaciji studijskih snimaka postojećih pjesama..prvi single izlazi uskoro, eto malo ekskluzive!
Godinama sam mimo svih bendova u kojima sam bio član , opet ostao profesionalno uz muziku, pa sam sticao iskustvo i znanja u vezi svih poslova "iza stejdža", koji se ne tiču direktno mog sviranja nego sam učio kako ozvučiti druge, kako njima napraviti monitoring, zvuk na razglasu itd itd..binski tehničar, roadie, tonac..ukratko. Ujedno sam fokusiran na Stonesleeper i radimo na realizaciji studijskih snimaka postojećih pjesama..prvi single izlazi uskoro, eto malo ekskluzive!
Šta poslije Corone?
EMIR BALIĆ
Nastaviti život. Ako uopšte bude svijeta i ljudi na svijetu. Neko će nastaviti širiti teorije zavjere, a neko će se nastaviti boriti za humaniji i dostojanstveniji život na planeti, neko će se obogatiti, neko će propasti…
Mislim da je najvažnije primjeniti na daljnji život ono što smo naučili, a puno možemo naučiti iz ove situacije, ako želimo.
Ono što ja mislim da sam shvatio u ovom periodu je to kolika je vrijednost svega što te okružujuje i koliko je velik gubitak svakog pa i najmanjeg djelića mozaika koji ti čini život. Kao neko ko je preživio rat u Sarajevu, to sam vjerovatno trebao i prije znati, ali eto ispade da čovjek u periodima udobnosti vrlo lako zaboravi ono što je naučio na težak način.
Nastaviti život. Ako uopšte bude svijeta i ljudi na svijetu. Neko će nastaviti širiti teorije zavjere, a neko će se nastaviti boriti za humaniji i dostojanstveniji život na planeti, neko će se obogatiti, neko će propasti…
Mislim da je najvažnije primjeniti na daljnji život ono što smo naučili, a puno možemo naučiti iz ove situacije, ako želimo.
Ono što ja mislim da sam shvatio u ovom periodu je to kolika je vrijednost svega što te okružujuje i koliko je velik gubitak svakog pa i najmanjeg djelića mozaika koji ti čini život. Kao neko ko je preživio rat u Sarajevu, to sam vjerovatno trebao i prije znati, ali eto ispade da čovjek u periodima udobnosti vrlo lako zaboravi ono što je naučio na težak način.
NIHAD SIDRAN
Ko preživi pričaće, nadajmo se samo da živi i zdravi izađemo iz ove pandemije..a o ostalom ćemo razmisljati kasnije.
Hvala ti na odvojenom vremenu za ovaj intervju sa nama i što si dugogodišnji vjerni fan MDBa.
Ko preživi pričaće, nadajmo se samo da živi i zdravi izađemo iz ove pandemije..a o ostalom ćemo razmisljati kasnije.
Hvala ti na odvojenom vremenu za ovaj intervju sa nama i što si dugogodišnji vjerni fan MDBa.
ZA KRAJ OVOG RAZGOVORA JOŠ JEDNOM SE ZAHVALJUJEM EMIRU I NIHADU, A NA LINKU ISPOD MOŽETE PRESLUŠATI ALBUM iZGUBLJENI VEGAS. uGODNO SLUŠANJE.