Piše: MIRZA OKIĆ
Dječiji svijet velikog čovjeka
Uvijek kada govorim o poslovima koje sam radio kažem da mi je možda i najdraži onaj kada sam radio sa djecom, bilo da su to časovi glume ili neke druge vrste radionica. Uvidio sam, radeći sa njima, da se otvara čitav jedan novi svijet ukoliko im se pristupi na pravi način. Jedna od najbitnijih odlika djece jeste njihova jednostavnost, ili možda bolje reći, odsustvo bespotrebnog komplikovanja. Bitno je ovo kazati jer je jednostavnost upravo ono što poeziju Nihada Mešića čini njegovom. Ne znam da li svjesno ili nesvjesno, ali mi se čini da je njegova maksima „zašto komplikovano ako može jednostavno“. Mešićeva poezija je dašak toplote u svijetu u kome se java zapetljava dok se sniva o jednostavnosti.
Dok se većina upinje pisati za široke narodne mase, i pred njima ispadati velikim teškim riječima pametan, Nihad Mešić piše za sebe i za sebi bliske. Njegovo pisanje je kroz čitav njegov književni opus hronika; memoari njega, njegove porodice, prijatelja i Tuzle. Crtice iz života u kome veliku ulogu igraju njegov otac, sestra, amidža Ahmed (koji je kako na više mjesta saznajemo preveo Mesneviju i komentirao istu), ali i Nihini prijatelji i poznanici. Kroz govor o svojim najbližim Nihad nas približava našim. Mešić čini ono što bi trebao svaki čovjek, on traži nekoga, traži sebe i sa sobom se sukobljava u procesu pomirenja sa onim što je bilo i što sada jeste.
Oprostio svima ja sam,
sve nebrige i brižnosti,
sva stremljenja i gluposti,
sve govore i sve šutnje,
sve pouke i sve bludnje.
Samo jednom nisam mog'o
Samo jedno nisam prob'o.
Ne pitaj me, kad već znaš
- sebi nisam oprostio sebe.
Kada bih držao čas kreativnog pisanja sasvim sigurno bih koristio poeziju Nihada Mešića kao primjer da spisatelj/ica u ovo vrijeme postmoderne i nove osjećajnosti ne treba biti opterećen/a žanrovski a ni pravilima koja se tako često kroz literaturu nameću. Nekada se, kako to i Nihad radi, treba igrati jezikom i riječima baš onako kako to i djeca čine ako im se dopusti. Takve primjere kod Mešića vidimo u pjesmi Bandoglavi :
Bandoglavo boli
biraju bolji
biti budalaštinom,
blesavo bude
bolesne
bučne bigote.
Branim bitak
bekrijanja bosanskog
ili u pjesmi Luckasto te volim kada kaže :
Blesavo te volim tužnjikavo.
Tužnjikavo te volim sladunjavo.
Sladunjavo te volim blentavo.
Slojevitost poetike Nihada Mešića i njena širina očituje se u njegovoj istančanosti ali i uglađenosti humora kojim u isto vrijeme zna ocrtavati jasne mentalitetske crte balkanskog čovjeka i kritikovati ga na način da se ovaj ne uvrijedi već zamisli kako to i čini u pjesmi Stanje redovno.
Uvijek kada čitam poeziju Nihada Mešića učini mi se da je on našao nas u sebi i da je na nama da nađemo njega u sebi. Već više od dvadeset godina ljudi na ovim prostorima žive sjećajući se svega i veličajući sve ono što je bilo no Nihad nas upućuje na ono što je doista, možda i jedino vrijedno sjećanja. Mešić svojom jednostavnošću nježno prebira po onome što je sada, onome što je nekada bilo i izgradilo ga prije svega kao čovjeka a onda i pisca pa sve do onoga što se njemu čini da će doći. Čitajući pjesme kakva je Ponoćna glad i mnoge druge jasno se vidi da je osnovna nit koja krasi pisanje Nihada Mešića toplota.
U pisanju Mešića, kada govorimo o knjizi Hurmašice s čokoladom ulogu igra i njegova borba sa sobom, sa sopstvenim godinama u odnosu na one oko njega, pa tako iz njega nekada izroni mudrost svojstvena našim djedovima; recimo u pjesmi U dobroj mjeri.
Kada se govori o lošem čovjeku onda se često raspravlja i o slojevitosti njega i njegova zla što se rijetko kada, skoro pa nikada, bar ja nisam čuo, nađe na tapeti rasprave kada se pominje dobar i njegova dobrota. Poezija Nihe Mešića odličan je uvod u jednu takvu priču.
Niho nam priča priče kroz svoje pjesme i to ne bilo kakve već one vrijedne slušanja i čitanja pred spavanje. Pjesme za počinak.
Dok se većina upinje pisati za široke narodne mase, i pred njima ispadati velikim teškim riječima pametan, Nihad Mešić piše za sebe i za sebi bliske. Njegovo pisanje je kroz čitav njegov književni opus hronika; memoari njega, njegove porodice, prijatelja i Tuzle. Crtice iz života u kome veliku ulogu igraju njegov otac, sestra, amidža Ahmed (koji je kako na više mjesta saznajemo preveo Mesneviju i komentirao istu), ali i Nihini prijatelji i poznanici. Kroz govor o svojim najbližim Nihad nas približava našim. Mešić čini ono što bi trebao svaki čovjek, on traži nekoga, traži sebe i sa sobom se sukobljava u procesu pomirenja sa onim što je bilo i što sada jeste.
Oprostio svima ja sam,
sve nebrige i brižnosti,
sva stremljenja i gluposti,
sve govore i sve šutnje,
sve pouke i sve bludnje.
Samo jednom nisam mog'o
Samo jedno nisam prob'o.
Ne pitaj me, kad već znaš
- sebi nisam oprostio sebe.
Kada bih držao čas kreativnog pisanja sasvim sigurno bih koristio poeziju Nihada Mešića kao primjer da spisatelj/ica u ovo vrijeme postmoderne i nove osjećajnosti ne treba biti opterećen/a žanrovski a ni pravilima koja se tako često kroz literaturu nameću. Nekada se, kako to i Nihad radi, treba igrati jezikom i riječima baš onako kako to i djeca čine ako im se dopusti. Takve primjere kod Mešića vidimo u pjesmi Bandoglavi :
Bandoglavo boli
biraju bolji
biti budalaštinom,
blesavo bude
bolesne
bučne bigote.
Branim bitak
bekrijanja bosanskog
ili u pjesmi Luckasto te volim kada kaže :
Blesavo te volim tužnjikavo.
Tužnjikavo te volim sladunjavo.
Sladunjavo te volim blentavo.
Slojevitost poetike Nihada Mešića i njena širina očituje se u njegovoj istančanosti ali i uglađenosti humora kojim u isto vrijeme zna ocrtavati jasne mentalitetske crte balkanskog čovjeka i kritikovati ga na način da se ovaj ne uvrijedi već zamisli kako to i čini u pjesmi Stanje redovno.
Uvijek kada čitam poeziju Nihada Mešića učini mi se da je on našao nas u sebi i da je na nama da nađemo njega u sebi. Već više od dvadeset godina ljudi na ovim prostorima žive sjećajući se svega i veličajući sve ono što je bilo no Nihad nas upućuje na ono što je doista, možda i jedino vrijedno sjećanja. Mešić svojom jednostavnošću nježno prebira po onome što je sada, onome što je nekada bilo i izgradilo ga prije svega kao čovjeka a onda i pisca pa sve do onoga što se njemu čini da će doći. Čitajući pjesme kakva je Ponoćna glad i mnoge druge jasno se vidi da je osnovna nit koja krasi pisanje Nihada Mešića toplota.
U pisanju Mešića, kada govorimo o knjizi Hurmašice s čokoladom ulogu igra i njegova borba sa sobom, sa sopstvenim godinama u odnosu na one oko njega, pa tako iz njega nekada izroni mudrost svojstvena našim djedovima; recimo u pjesmi U dobroj mjeri.
Kada se govori o lošem čovjeku onda se često raspravlja i o slojevitosti njega i njegova zla što se rijetko kada, skoro pa nikada, bar ja nisam čuo, nađe na tapeti rasprave kada se pominje dobar i njegova dobrota. Poezija Nihe Mešića odličan je uvod u jednu takvu priču.
Niho nam priča priče kroz svoje pjesme i to ne bilo kakve već one vrijedne slušanja i čitanja pred spavanje. Pjesme za počinak.